Vikend 23./24. listopada 2004. alpinistička škola AO ŽELJEZNIČAR organizirala je treći izlet za tečajce, polaznike alpinističke škole.

Društvo se okupilo ispred naplatnih kućica autoputa prema Karlovcu oko 8 sati. Odatle smo svi zajedno krenuli prema Ogulinu, gdje je planirano prvo zaustavljanje u gradskoj kavani. Putovao sam u autu sa Dorijom, Ivanom i Draganom (Krckom). Naš vozač, Krcko, još nije putovao prema Ogulinu tako da smo u prvom pokušaju fulali i otišli prema Rijeci. Za to smo opkrivili upute koje smo dobili! Vrlo brzo smo stigli do Ogulina, te podno Kleka na koji smo se uspeli kratkom šetnjom.

Nekoliko minuta nakon što smo stigli na Klek, Orsat je već dijelio smjerove. Krcko i ja smo dodijeljeni Marku Vukoviću. Nakon skupljanja opreme, svi trojica smo krenuli podno smjera List. Penjali smo se trojica u navezu: Marko prvi, Krcko drugi, a ja treći. Krcko je osiguravao Marka dok se penjao. Kad smo začuli povik iz “PUSTI OSIGURANJE”, znali smo da je Marko završio prvi cug i osigurao se u štandu koji si je napravio.

Maknuvši Marka sa osiguranja, Krcko je dogovorio povlačenje ostatka Markova užeta, te je čekao njegov znak da može početi penjati - uzvik “PENJI!!!”. Znak je ubrzo došao i penjaje je počelo!

Iz moje perspektive Krckov početak je bio težak i nespretan (naravno, mislio sam da kilavi bez razloga), no unatoč svemu, išlo mu je! Ušao je u smjer i polako se penjao. Nakon nekog vremena (koje je letjelo ko’ nafrizirana Utva), stigao je red i na mene. Dobio sam znak i počeo se penjati.

Već na samom ulazu u smjer počele su moje muke! Na jedvite jade sam uspio ući u smijer (naravno da sam ja isto kilavio… Krcko sori man!, nije uopće lagano). Nastavak nije bio toliko težak kao ulazak, te sam nekako sam uspio doći do prvog štanda gdje su me momci s nestrpljenjem čekali. Željeli su što prije nastaviti uspon.

Drugi cug! Nije bio lakši ali smo ga obojice nekako ispenjali.

Dok su se ova dvojica iznad mene mučila, meni je na štandu mi je bilo super! Ostao sam sam i besposlen. Nisam morao osiguravati Krcka jer ga je osiguravao Marko, pa sam mogao uživati u pogledu i trenutku :). Pogled na dolinu duboko ispod, lagani vjetrić, sunce …. ništa ljepše!

I počeo je treći cug. Tu počinju problemi. Krcko se uspio uspeti, a jedino u čemu sam ja uspio je bilo zapeti! Borio sam se sa jednom ljuskom, koju sam svim silama i umijećem nastojao proći. Međutim, nije me išlo. Pokušao sam sa stremenima, prusikom… nekoliko puta se osklizno (ništa tako strašno:), sjedao u pojas, odmarao, i dok su se redali moji uzaludni pokušaju, već se počeo polako spuštati mrak.

Marko se spustio da me pokuša nagovoriti, i pomoć mi sa ljuskom, međutim bez uspjeha. Bio sam sasvim iscrpljen! Kada je vidio da više ništa nije preostalo, Orsat se odlučio da je vrijeme za spašavanje i akcija je krenula Trebalo me spustiti dolje. Orsat se spustio prvi, postavivši uže po kojem će me voditi do dolje. Marko je ostao na štandu i drugim me užetom polako počeo spuštati dolje. Za koji trenutak sam bio dolje. Marko nam se pridružio spustivši se abseilom.

Spuštanje i spašavanje je bilo nezaboravno iskustvo! Orsat i Marko su stalno ponavljali kako me to ne bi trebalo obeshrabriti i zbilja su bili super. Hvala vam momci!

Nakon što su se svi uspješno vratili u Dom, počelo se raditi na roštilju. Cijeli dan ljudi nisu imali pošteni obrok i iščekivanje je bilo iskreno. Nakon roštilja priređeno je krštenje tečajaca za njihove prve smjerove uz prigodne riječi instruktora. Nakon krštenja slijedila je pjesma. Orsat i gitara pružaju potporu dobrom raspoloženju. Međutim, ekipa se počela rasipati jer su ljudi odlazili na spavanje. Sutra ih je čekao još jedan naporan dan.

Novi dan, prilika za još jedan pokušaj!

Ovaj je put instruktor bio Gordan. Osim mene se penjala i Dubravka (zadnja u navezu). Penjali smo Gitaru. Ovoga puta je sve prošlo super! Popeli smo se u tri cuga, s tim da je treći cug bio vrlo jednostavan i kratak.

Dok sam ja štandovima osiguravao Dubravku, Gordan je kontrolirao kako to radim. Od dva matičara, za osiguravanje nisam iskoristio HMS, što je bila moja greška na koju mi je Goradan ukazao.

Tijekom uspona u jednom sam trenutnku morao zadržavao Dubravku, dok je ona sjedila u pojasu. Moram priznati da nije bilo nimalo lako! Hvala ti Krcko, sada vidim kako je tebi bilo dok si mene zadržavao! (a ja sam puuuno teži od Dubravke)

Nakon penjanja, Gordan nam je pokazao dva načina slaganja užeta, te nošenje unesrečenika na leđima pomoću užeta svezanog na špiljarski način (još se nekako zove taj način slaganja užeta ali se ne mogu sjetiti kako).

Ostalim tečajcima, za vrijeme dok su neki penjali, pokazano je pravljenje štandova i zabijanje klinova. Oni koji nisu imali prilike to isprobati na Gorskom zrcalu, mogli su probati tehničko penjanje.

Polako, u popodnevnim satima, ljudi su počeli odlaziti kući. Nakon javljanja Orsatu i mi smo krenuli prema autu. U autu smo ostali samo Ivana, Krcko i ja. Dorija se vratila drugim autom. Na putu kući nekoliko puta smo stali na samome početku kako bi Krcko uslikao stijenu Kleka iz više kuteva i veće daljine.

Polako pada mrak dok jurimo autoputom prema Zagrebu.

Bilo je nezaboravno i jedva čekam nas idući izlet.

Slike možete pogledati na našoj foto-galeriji.

Dražen Đimoti