Tjedan dana nakon noćne trke na Učkoj vrijeme je okrenulo na kišu.
Denis je u planu imao kajakarenje po Sloveniji, a Jimbo put do rodnih Našica.
Početko tjedna je Nikola počeo pregovarati s Ivanom Drvaričem o K24 turi. Međutim
tjedan se bližio kraju, a vremenska prognoza postajala nepovoljnijom.
U petak je pala odluka - ništa od K24 niti ovaj put. A i bolje - trebalo se
oporaviti od Učke. Na brzinu je skovan alternativni plan - Sljemenska transferzala!

Tu turu je već prije nekog vremena predložio Robert, no na žalost nije bilo prilike
da se ona i realizira… sve do sada! Cijelu subotu je kišilo “nad Brestom”, no “the
spirits were high” - nismo dali da nas to uplaši. Na nedeljno jutro sneno i mutno,
zazvonio je mobitel. Bio je to Robert. Stigao je kako smo se dogovorili. Moj otac nas
je trebao autom odvesti do Zeline, kasnije pokupiti negdje na Zelenoj Magistrali.

Malo prije 10 sati smo stupili nogom na Zelinske brege. Pred nama je su bili kilometri
blata i svježe otpalog lišća. Nije bilo sumnje, jesen koja je već davno svrgnula
ljeto sve više počinje mirišati na zimu. Prvo zanimljivo zdanje na koje nailazimo
je “Trudbenik ZELINA” - neki napušteni robni magazin. Od njega se makadamom uz potok
penjemo do Zelingrada - ruševne utvrde iz XIII stoljeća. Nakon kratke pauze nastavljamo
dalje. Prolazimo pokraj nekoliko parkiranih automobila. S obzirom da je nedjelja,
pretpostavili smo da pripadaju lovcima. Nedjeljom je tim junačinama dopušteno
snajperima skidati srne, divlje svinje i slične krvoločne i opake zvijeri.
Zahvalni smo im što nas i pod cijenu vlastitog života spremno štite i brane
od te smrtonosne opasnosti! Nekoliko minuta hoda od metalnih ljubimaca susrećemo
jednog od tih neustrašivih ljudi. On nas s dobrotom u oku, blagim glasom pita
zašto galamimo po šumi. Mi mu pokušavamo objasniti da se šećemo… no on samo
što nas prijateljski ne šalje u rodno mjesto. Ma znamo, to je se zove tough love.
Sve je to bilo za naše dobro. Mi jadni tada jednostavno nismo razumijeli važnost
posla u kojem se on nalazio, a pri čemu ga je naša galama omela. Skrušeno se
šaptom ispričavamo i brzo se na prstima udaljavamo. Mislim da nam je tada spasio
život!

Gore-dole-gore-dole… ispadamo na asfaltnu cestu. Gledamo na kartu i nije nam
jasno gdje se nalazimo. Pa prva prava cesta se nalazi kod Laza, a od Laza ni traga
ni glasa. Bauljamo lijevo desno, prolaze auti. Odlučimo se vratiti nazad do zadnje
markacije, da pokušamo pronaći skretanje koje smo fulali. Ali taj čas se zaustavlja
stara taksijanerska mečka. Ispadaju dvojica i klinka - berači kestena. Objašnjavaju
nam da je to nova cesta koja je izgrađena ‘98. za posjet Svetog Oca. Staza se
nastavlja oko 200m nizvodno. I fakat, 200m niže kod klizišta koje je odnijelo
pola ceste je križ i markacija. Zbunilo nas je to što cesta izgleda puuuno
starije od 6 godina. Al’ Robert se dosjetio da je tu cestu na brzaka gradio
Ljubo Ćesić - zato i jest tak dobra!

Još jedan blatan makadam nas vodi do sela Vrh. Prolazimo kroz samo selo
i ispadamo na cestu za Laz. Na jednom križanju južno od Laza ponovo počinje
planinarska i biciklistička staza. Planirani obilazak Lipe na žalost ne
uspjevamo realizirati - negdje smo krivo skrenuli. Još par kilometara i
ulazimo u park prirode Medvednica, te se počinjemo uspinjati na hrbat.
Nema više nizbrdica - samo gore! Nekoliko kilometara prije Hunjke kroz
oblake proviruje sunce… nadamo se ljepšem danu, no što se više približavamo
Hunjki, to nas okružuje gušća magla! Hunjka će nam biti prva prava i jedina pauza.

Upadamo blatni, znojni i već pomalo umorni u ugostiteljski objekt tipa XI “Mala
Hunjka”. Tu rade dvije zgodne konobarice, zbog kojih kad god se nađemo u ovom
kraju nastojimo svratiti. Naručujemo pravo planinarsko jelo: grah s kobasicom.
Kad smo se toga dobro nakrkali i napojili, pičimo dalje…

Na vrh stižemo još za dana - tamo susrećemo prvu skupinu planinara.
Zajedno s mrakom spuštamo se prema Grafičaru. Mijenjamo baterije, palimo svjetiljke
i nastavljamo odmah dalje. Kod Grajfove kopanje bacamo novčić - ići preko
slapa Sopot ili ne. Naravno - idemo na Sopot. Strmo spuštanje sa hrbta obronka
prema slapu se pokazalo problematičnim. Cijeli dan nas je umarao klizak teren,
te nas hvataju prvi znakovi umora. Nikola dobiva grčeve u kvadricepsima - čini
se da se nije još do kraja oporavio od Učke! Iskliznuli smo na cestu. Mrkli je
mrak, pa slap ne obilazimo. Malo makadama, pa uspon kroz gusto raslinje na
još jedna obronak - do makadama za Ponikve. Znamo da nas na Ponikvama čeka
prava blatna kupka.

I nismo ostali razočarani! Zadnji kilometar prije Ponikvi blato do pupka!
Pužemo, grebemo, stružemo i na jedvite jade ispadamo na križanje na kojem trebamo
donijeti odluku: ići do Kamenih svatova ili skratiti do Zelene Magistrale. Bacamo
novčić: glava=Svatovi; pismo=Magistrala. Pada glava… ali đabe. Umorni smo i
nemotivirani za odlazak u neke sad svatove! Dosta smo za danas hodali…

Na livadi na Ponikvama poplava - cijela oranica je pod vodom. Oko 100m prije
ceste nailazimo na hrpe smeća. Na samom početku livade se nalazi ogromna tabla
koja upozorava ljude da ne bacaju smeće - čak je i nacrtana shema zašto je to
loše… podzemne vode & stuff. Al’ đaba! Ako zakon kaže NEMOJ… ma tko te
pita-DERI! To je valjda zato kaj ne funkcionira “pravna država”, pa zakone treba
kršiti u svakoj prilici.

Zelena magistrala, oko 19 sati - standardni prizor: blud i nemoral na svakom
koraku! Potreseni viđenim, hitrim se korakom spuštamo prema Gajnicama. Nazvat
ću oca da dođe po nas kad stignemo dolje. Sjest ćemo, pojesti kolače koje nosimo
od Male Hunjke… Na pola puta, u susret nam dolazi auto, prelazi na našu
stranu ceste… ablenda… koji je ovo ludak! Hoće li nas zgaziti! A kad ono
moj otac i njegove fore… s olakšanjem skidamo ruksake, izuvamo cipele
i upadamo u auto. I to je to!

Slike možete pogledati na našoj foto-galeriji.