Još od davnina, stoljeća sedmog, mi je trčanje na Sljeme izgledalo kao nedostižan san. Tu i tamo bih na Sljemenu ugledao pokojeg trkača kako s mukom savladava metre uspona i pomišljao kako bi ultimativni dokaz vrhunske kondicije bilo istrčavanje cijelim putem od podnožja Medvednice pa do vrha. Sve do jučer, trčanje uz brdo sam smatrao nečim što je rezervirano samo za najjače, najspremnije, najizdržljivije. A zapravo, trčanje uz brdo sam počeo prije koji mjesec – prvo jednom tjedno tura od Šestinskog lagvića do Medvedgrada i nazad, od kojih 8km (pola od toga je uspon), da bi ubrzo trčao dva puta tjedno. Dokaz da to mogu bila je zimska liga Ivanščica, koju sam istrčao prije dva tjedna, no sve do danas nisam bio svjestan da sam svoj san dostigao. Nakon ovog trenutka ništa više neće biti kao prije. Znam da nemam konstituciju maratonca, a i ne gledam na sebe kao na nekog tko je spreman, izdržljiv, jak… Nekako mi se čini da sve što ja mogu, mogu gotovo svi ostali. Možda je i doista tako.

Kako bilo da bilo, vremenska prognoza, koja je najavljivala olujne udare bure, je frakciju “Paramilitares” unutar SUP-a odgovorila od najavljivane istraživačke ture Krkom (Baška). U glavi autora ovih redaka je nakratko zavijorila ideja o Gorskom Kotaru, no posao, badminton (nisam peder!) + teretana + sauna u subotu, te Sljemenska brdska liga i sveopća konstelacija planeta u mliječnoj stazi su rezultirali jedinom mogućom odlukom: ajmo trčati Sljeme. S obzirom na činjenicu da se Nikola uguzio u ekipu koja je planirala penzionersko hodočašće na Veliki Stol, a Jimbo morao u Našice po novu pošiljku trenirki iz Turske, od trenutno aktivnih članova Paramilitaresa, ovaj Pustolova, ostali smo samo mi unutar frakcije “Paramilitares”; Denis i Easy Tiger. I priča kreće…

Osvanulo je prekrasno zimsko nedjeljno jutro. Sat je zazvonio u 8:00, baš kako sam i planirao, no ne i kako sam htio. Trka je u 10:00, a Denisu sam obećao da ću ga pokupiti iza 9:15. Imam još vremena… pola sata, 45 minuta… Ugasio sam sat i okrenuo se na drugu stranu. Sat opet zvoni, 8:45. Više nemam vremena. Neću stići ni doručkovati, a možda ni spremiti sve stvari. Odlučio sam da ću trčati sa kratkim hlačama. Valjda ću se ugrijati putem. Uzeti ću majicu kratkih rukava, istrošeni fleece i vjetrovku. Valjda će biti dovoljno. Još samo stvari u koje ću se obući nakon trke. Na brzinu sam utrpao stvari u ruksak koji ću organizatorima predati na startu trke i koji će me dočekati na kraju. Valjda.

Brzo sam strčao iz stana, odlučan da doručak nadomjestim svježe kupljenom čokoladom. Čekalo me još skidanje leda s auta… a prve komadiće čokolade sam stavio u usta nakon pokretanja auta. Hladno je, osjećam da auto ne drži dobro cestu. U zavojima klizi. Toliko o jebeno skupim zimskim gumama.

Oko 9:30 sam pokupio Denisa, a kojih 5 minuta kasnije smo bili na cilju. Mnoštvo muškaraca u tajicama. Odvratno. To moje gađenje prema muškarcima u tajicama sam donedavno pomalo uplašeno pripisivao mojoj latentnoj homoseksualnosti. Ali sam onda shvatio da mi je to samo ružno i da nisam homoseksualac.

Muškarci i žene lagano trčkaraju gore-dolje, pokušavajući se zagrijati. Hladno im je? Ja sam u kratkim hlačama, a jedino osjećam hladnoću za ruke. Počinju i prvi razgovori. Denis objašnjava Kikiju (Kristijan Šivak) kako je na Mosorskom planinarskom maratonu. Kiki tvrdi da je debil, misleći pritom na sposobnost navigacije, u što ja čisto sumnjam.. Čovjek koji je tako samokritičan ne može biti debil. Možda se i šali. Jebi ga, ne znam. Nastavljaju se pustolovni razgovori o kondiciji, novim trkama, u kojima sudionici zapravo uzdižu svoje sposobnosti ili pokušavaju smanjiti važnost neuspjeha. “Bio sam umoran”. “Nisam bio spreman”. “Nisam spavao noć prije”. Sve me to podsjeća na razgovore koji se na studiju vode netom nakon završena ispita: “Kak’ si riješil’ 5.?” “Joj, i meni je tak ispalo. To nam je ziher točno”. Sve mi to ide na kurac i polako se distanciram se od toga. Mislim, sve su to ok ljudi, ali me takva špreha jednostavno ne zanima. No promatranje ljudi, njihova “govora tijela”, onoga što govore i načina na koji to rade, to je nešto sasvim drugo (No o tome jednom drugom zgodom). Zbog toga mi je vrijeme do starta trke prošlo jako brzo.

I sve je krenulo. Istovremeno su krenule dvije kategorije: kraća, koja je trčala do Medvedgrada (2400m) i ova naša koja je trčala do tornja (9200m, 691m visinske razlike). Krenuo sam malo prebrzo, pa je Denis počeo vikati za mnom “Hej, uspori malo”. No, ubrzo nakon što sam ja usporio on je ubrzao i otišao kojih par stotina metara ispred mene. Nema veze, ionako mi je cilj samo završiti. Pokušati ću držati svoj tempo i ne se previše izmučiti. Prvo sam prestigao dvojicu, a onda potom još dvojicu (ili je jedno od njih bila cura?), da bi me potom prestigla dvojica. Na nekih 70% trke sam osjetio da u tijelu imam još puno rezerve i počeo lagano ubrzavati, prestigao dvojicu (koji su me prestigli prije), a onda je uslijedio pretposljednji strmiji uspon prije kapelice Sv. Jakova. Morao sam malo usporiti. Smanjiti potrošnju energije i akumulirati nešto za sam kraj. Tu me prvo prestigao jedan malac. Nakratko je usporio i trčao uz mene bezuspješno pokušavajući saznati “Koliko ima do kraja”. Jebat ga, znam tu cestu i svaki njen zavoj, ali ne i koliko ima km do kraja. Malac je dao gasa i ubrzo se izgubio iza jednog od tih zavoja. Potom me stigao muškarac u tajicama. Pomislio sam kako je to iskusan trkač i kako je čuvao snagu za zadnju dionicu od Grafičara do skretanja do Tomislavovog doma, koja je skoro pa ravna. Još je netko dahtao za mojim vratom. No kako sam u jednom od pogledavanja na sat shvatio da ću umjesto očekivanih sat i 15 minuta, trčati oko 1 sata, nije me više bilo briga tko će me prestići. Okrenuo sam se sebi i svojim sposobnostima. Ovaj trkač koji me je zadnji prestigao je rezao zavoje. Shvatio sam da to i nije loše, te da može malo skratiti rutu, te sljedio njegov primjer. Nakon prolaska ženskog sedla sam opet shvatio da su mi se baterije napunile i da mogu brže. Ubrzao sam i prestigao ovog ispred sebe. Čak sam počeo dostizati i onog malca, a onda je došlo skretanje za Tomislavov doma i zadnjih 200-ak metara jačeg uspona. Upravo je fascinantno kako koji stupanj strmine više može isisati energiju iz čovjeka. Čuo sam korake iza sebe, no nisam imao snage odgovoriti na izazov. Žena. Žena me je prestigla. Prava trkačica, sačuvala je valjda energiju za zadnje metre. A onda sam kod “Zlatnog medvjeda” čuo nove korake iza sebe. “E nećeš majci” rekoh sebi i odlučio ispucati svu energiju iz sebe u te zadnje metre. Lupio sam tempo koji je ovaj iza mene pokušao pratiti tek koji metar. A možda je to bio i netko drugi… Na tim zadnjim metrima su se na putu ispriječili planinari koji valjda ne primjećuju nikoga oko sebe, pa sam ih morao zaobilaziti. Posljednjih skoro pa ravnih 20 metara sam imao osjećaj da najviše energije trošim na to da mi se noge ne raspadnu prema van u koljenima, odnosno lijevo-desno. Još stepenice. Čuo sam pitanje “Prezime”, i pokušao kroz panično hvatanje zraka izustiti slova svog prezimena. Nije me dobro čuo. Dovraga, a zakleo bih se da sam dobro rekao. Idemo opet. Hvatanje daha i slovkanje istovremeno su opet jednako teški. Denis, koji je kojih 3 minuta prije došao, stoji i šuti. Mislim si, “Pa koji kurac mu ti ne kažeš, zar ne vidiš da pokušavam uhvatiti dah”. Kao da je čuo moj unutarnji glas. Kroz snažno lupanje srca do mozga mi dolazi glas s njegovih usana koji je potvrđivao ispravnost prijema mog prezimena.

Dobro je kada je čovjek u kondiciji. Trebala mi je minuta da budem kao nov. Odšetali smo se malo niže, ispod “Zlatnog medvjeda”, do mjesta gdje smo trebali pokupiti svoje ruksake, te popiti čaj. No, imali su i kuhanog vina. Alkohol prije svega. Ja sam čak uzeo i repete. Odluka je bila da otrčimo do Grafičara na grah, no tamo se stvorila gužva, pa smo nastavili dalje. Ja sam zbog bolova u desnom koljenu i potencijalnog blata htio trčati po cesti, no Denisova želja da trčimo po stazi je prevagnula. Voli se kurčiti pred starim planinarkama ;-), a ja mu nisam htio oduzeti to zadovoljstvo. Čak i po cijenu bolesnog koljena. Na nekim dijelovima sam morao hodati što zbog bolova, što zbog blata i želje da se ne poskliznem, tako da na kraju nisam trčao svih 18400m, koliko sam planirao… Ukratko, to je izvještaj s trke. Sljede još linkovi s nešto više informacija o samoj trci i rezultatima:

Dužina: 9200m

Visinska razlika: 691m

Najavu trke možete pogledati na: www.utrke.com/lagvic/najava.htm

Rezultati ovog kola: www.utrke.com/lagvic/kolo6.htm

Rang lista: www.utrke.com/lagvic/rang-lista.htm

Zagreb, 17.01.2005.

Easy Tiger