TRI PUSTOLOVA VS. DVIJE PUDLICE

Nakon silnih pregovora, dogovora i odgovora ekipa je konačno okupljena za nedjeljni izlet u prirodu. Ovoga je puta to bio spoj nespojivih svjetova. Tri iskusna pustolova, koji nikako ne vole da ih se zove planinarima (jer to su penzići kojima je cilj dokopati se planinarskog doma, nakrkati se graha, potegnuti dobro iz čuturice i zahrkati pored ugrijanog kamina), dogovorili su za taj vikend laganu šetnjicu na potezu – Kamačnik, kod Vrbovskog, a zatim izletište Zeleni Vir i Vražji prolaz pored Skrada. To je bila barem neka utjeha za otkazanu turu planiranog pohoda na Risnjak ili trekkinga po otoku Krku. Njihova su vam imena sigurno već dobro poznata. To su strašni Easy Tiger, dugonogi Nikola i mrki Denis.

Stjecajem okolnosti i zahvaljujući jednoj bezazlenoj igri vizitkama na samu proslavu sretne Nove godine, te su im se kobne nedjelje pridružile i dvije djevojke – Mirna i Maja, inače prijateljice još iz vrtića, željne bijega iz grada, svježega zraka i snježne idile u prirodi. (Dozvolite mi da se predstavim – ova druga sam ja, autorica ovih redaka.) Vrhunac našega pojma rekreacije je nedjeljno klizanje u Domu sportova, dva kruga biciklom oko Jaruna ili lagana šetnjica od Šestinskog Lagvića do Medvedgrada. Stoga je dogovor i bio - Idemo samo ako neće biti penjanja!

Prvo sučeljavanje na parkiralištu pored FER-a prošle smo samo zahvaljujući svom jutarnjem osmijehu u znak entuzijazma, jer prvo što su pustolovi pomislili kad su nas ugledali bilo je – Jooj, vidi ove dvije kak su se obukle, kaj one misle da idu na špicu

KAMAČNIK NA PLUS 6 I STAZE MUDRACA GANDALFA

Nakon sraza svjetova i planeta Venere i Marsa, atmosfera je postajala sve ugodnijom, tako da je put do Vrbovskog uglavnom prošao u miru i skladu osim malo napetosti oko mijenjanja radijskih stanica i Thompsonovog CD-a. Čim smo se dokopali autoputa, pridružilo nam se i sunce, neumoljivim zrakama prodirući kroz stakla ravno u oči, rastjerujući s njih i posljednje privide sna. Dan je bio pun dobrog raspoloženja i pustolovine.

Do Vrbovskog smo stigli autoputom za nešto malo više od sata.

Slijedeći upute iz planinarskog vodiča potražili smo famozni prijelaz preko željezničke pruge i početak staze uz kanjon rijeke Kamačnik bio je pred nama. Napokon van iz auta na svježi zimski dan i snijeg, kojega još nisam pravo ni vidjela ove godine!

Laganu šetnjicu po puteljku duž kanjona rijeke do njenoga izvora zaista smo mogle svladati i nas dvije, iskusne jedino u svladavanju prepreka guranjem kroz subotnje špice. Hladan, oštri zrak ubrzo nam je zarumenio blijede obraze, a naše okice su zadovoljno kolutale. Odjednom se sve učinilo tako daleko, i grad, i posao, i dnevne brige i obaveze, i ništa nije bilo toliko važno, pa niti to jesmo li u kondiciji ili ne. Postojala je staza i prostor oko nas koji nas je potpuno zaokupio i prijateljski dozivao. Rijeka je mirno, ali snažno i postojano žuborila, a na jednom smo mjestu izmjerili i njezinu temperaturu. Prognoze su se protezale od plus 4 do čak plus 9, ali je na kraju termometar Denisovog sata pokazao zlatnu sredinu – šesticu, a Mirna na okladi zaradila ručak.

Nakon nekih pola sata došli smo do mostića na kojemu je bila strelica za Izvor. Kad bi nakon toga došli do stijene ukrašene ledenim sigama, niz koju je curila voda, pomislili bi da je to to – izvor i kraj. No, rijeka i puteljak bi se i dalje nastavljali dok zaista nismo došli do kraja puta. Kamačnik se kod izvora nije sužavao već je baš tu rijeka bila izrazito duboka, dno tirkizno zeleno, s nekoliko stabala iščupanih s korijenom i naglavce obrušenih u vodu. Možda je tuda prošao neki gorostas i malo isprobao snagu svojih mišica! No, nismo se zamarali teškim pitanjima već smo istim putem krenuli natrag, jer su nas čekale druge staze koje je trebalo proći taj dan. Na mjestima gdje je staza izlazila iz šume, zagolicalo bi nas sunce i grijalo naše rumene obraze.

Vratili smo se natrag do auta i zaprašili do Skrada. Strmom serpentinom spustili smo se do izletišta Zeleni Vir, u čijem je podnožju HEP-ova hidroelektrana i kućica za izletnike. U njoj smo na sreću naišli na ljubaznu tetu koja nas je uputila kojim stazama trebamo ići te da je obavezno platiti 10 kuna po osobi, što smo uredno podmirili. Također nas je upozorila da na stazama ima dosta leda te da snijeg samo što nije počeo padati, pa nismo ni časka časili.

Odlučili smo se prvo za nešto dužu, no manje strmiju stazu prema spilji i Vražjem prolazu. Bilo je oko dva sata poslijepodne i dan je dao ono najbolje od sebe, jer sunce je već debelo zašlo za strma brda. Zrak je postao još oštriji i štipao je za obraze. Krenuli smo duž kanjona. Puteljak je bio prekriven snijegom ali i zaleđen na mnogim mjestima, tako da smo neprestano gubili tlo pod nogama, u čemu smo prednjačile, naravno, Mirna i ja. Pokušale smo si pomoći štapovima, ali i dalje su nam noge letjele lijevo, desno. Na nekim je mjestima trebalo gotovo četveronoške puzati, no, to sad nije bitno. Glavno da se nama to tada činilo zabavnim!

Krajolik je bio nestvarno lijep, sav u bijelom, a stijene ukrašene ledenim sigama i drugom snježnom ornamentikom. Na momente je izgledalo kao da smo zalutali u mitološki predio iz Gospodara prstenova. Štap u ruci ulijevao je sigurnost i zbog aluzije na mudroga starca Gandalfa.

Nakon bezbroj mostića preko prilično divlje, bučne rijeke i niza klizavih zaleđenih stepenica prošli smo kroz Vražji prolaz i stigli do spilje Muževa hiža. Crvena oznaka na ulazu u spilju naše je iskusne pustolove zavela na krivu pomisao da staza nastavlja kroz spilju i izlazi negdje s druge strane. No, u spilji su naišli samo na mrkli mrak i umalo zagazili u unutarnje jezero. To ih je konačno razuvjerilo, pa smo zaobišli spilju i popeli se, objeručke i objenoške, na uzvisinu iznad spilje gdje smo pronašli putokaze za staze do Skrada i izvora Kupice. No, to će pričekati neke druge, toplije i duže dane.

Istim smo se putem, lagano posrćući i klizeći vratili prema kućici. Za Mirnu i mene tu je bio kraj puta, odustale smo kod kote – kava i čaj, dok su pustolovi, tek sad dobro zagrijani, strmim stepenicama skoknuli još i do slapa Zeleni Vir.

Brzo su se vratili, naravno, konačno su mogli uloviti svoj tempo. Teta u izletničkoj kućici nam je preporučila restoran Lipe u Kupjaku, u kojemu smo pronašli prvu kuhanu okrjepu toga dana. Krenuli smo prema Lipama i zalasku dana, a snijeg, koji su prognoze najavljivale za tu nedjelju, tek je tada počeo padati, kao šlag za kraj divnoga dana.

Maja Grbić

Slike možete pogledati na našoj foto-galeriji.