King Cross

Četvorka željna rjeđeg zraka i niskih temperatura okupila se u ne tako ranim jutarnjim satima na parkingu kod KingCrossa. Cilj je bio Triglav. Na našu sreću, vodio nas je iskusni planinar Miroslav Medenica iz PD Plive, s obzirom da je nama (Dubravki Županić, Leli Treščec iz KC i mojoj malenkosti) ovo bio prvi uspon na vrh o kojem smo čuli samo legende. Plan je bio u prvom danu se kroz dolinu Krme uspeti do doma na Kredarici, tamo prespavati, a drugi dan popeti se na vrh i povratak.

Mojstrana: penjanje zamrznutih slapova

Uz put smo svratili do Mojstrane. Tamo se održavalo natjecanje u penjanju zamrznutih slapova. Malo smo prošvrljali da vidimo kako to izgleda. Zadanu stazu je na top-rope upravo penjala jedna slovenka. Voditelj je na razglas urlao nešto na nekoj čudnoj mješavin slovenskog i južnoaustrijskoj varijanti njemačkog…

Uspon do Kredarice

Oko 13 sati smo bili na parkiralištu u dolini Krme i spremni za što god nas čeka… barem smo tako mislili. Duboku dolinu, omeđenu strmim liticama popodnevno sunce je već davno napustilo. Pogleda uprtih u vrhove iznad nas polagano smo se počeli uspinjati. Bilo je toliko hladno da se niti dah nije ledio. Tvrdi utabani snijeg je škripao pod nogama. Šuma se ubrzo razrijedila, a ispred nas se otvorila snijegom pokrivena visoravan. Staza je počela skretati u desno, te smo nakon jednog strmijeg uspona stigli do planinarskog skloništa Pastirski stan. Tamo nas je u društvu dviju starih svojih poznanica-plivašice čekao Miro, koji nam je na turnicama pobjegao naprijed. Mirine prijateljice su se upravo vraćale od Kredarice. Nisu se uspjele popeti na vrh zbog nanosa pršića koji je na jednom frkovitom dijelu prekrio klinove. S obzirom da nisu imale uže, odustale su od uspona. Sva sreća da mi nosimo čak dva užeta!

Penjemo dalje i kroz razvedene brežuljčiće i sa zalazećim suncem stižemo podno velike bijele padine. Negdje iznad nas na grebenu je vrh Kredarica i istoimeni dom. Zbog čistog zraka teško je procijeniti udaljenost, pa nam se čini da je vrh na pljunometu. Jedino što nam odaje da je pred nama još dosta posla su sitne sporokrešuće buhice - planinari sa oko sat i pol vremena prednost. Sunce zalazi, temeperatura pada. Na sreću izvukli smo se iz doline, pa možemo uživati gledajući kako u daljini pod zadnjim sunčevim zracima svijetle vrhovi Kamniških alpi.

Stajemo da na noge stavimo dereze. Skidam vanjske rukavice i za par trenutaka gubim svaki osjet u prstima. U gojzericama već odavno imam deset kamenčića umjesto prstiju, s kojima igram sik-sak-suk ne bih li pokrenuo cirkulaciju. Dubravka ima problema sa derezom, koja joj stalno ispada. Zbog toga često zastajemo, pa nam Miro i Lela nam bježe naprijed. Već je gotovo potpuni mrak, pa vadim svjetilju. Više ne vidimo ništa osim prtine ispred nas i Dubravkine dereze koja stalno ispada. U tamu zazivamo Lelu: “Se vidi dom?” … vrijeme prolazi, noge su sve teže, a ruksaci sve već odavno preteški… i napokon, iza zadnjeg brdašca pred nama je kao božićno drvce svjetlio dom! Prolazeći pored kapelice, zahvaljujemo Bogu što nas je poštedio i molimo za zaštitu za ono što nas čeka sutra.

Večer u domu

U domu već ima dvadesetak planinara: poglavito slovenaca, ali i talijana i hrvata. Naši rukometaši su upravo pobijedili francuze. Ubijamo se u vrućem ričetu s kolobasom i vrelom čaju. S obzirom da mi se prošlog weekenda voda potpuno smrznula jer sam je vodu nosio u aluminijskoj boci prekrivenoj “dekicom”, ovog puta sam sa sobom nosio vakuumsku termosicu. Hej! Nevjerovatno kako ta stvar drži toplinu! Nakon preko 5 sati hoda na temperaturama nižima od -10 celzijevaca, voda je imala istu temperaturu kao kad sam je točio u Zagrebu!

Spavamo u sobi 302 - skupnom ležišču. Soba se nalazi u potkrovlju i hladno je ko u štenari! Mito, Lela i ja imamo ljetne vreće, računajući da ćemo se utopliti dekama. Dubravka likuje sa svojom -25C pernatom vrećom, posebno kupljenoj za Peru. Zamotao sam se u tri deke i vreću, na sebi imam duple čarape, biciklističke tajice, hlače, dvije majice, tri fliesa i kapu, ali hladnoća nezaustavljivo nadire. Kad sam uspio sklopiti oči, neki su već ispilili prvi kubik. Počinje agonija: ganjam nekakve kote … 407… 720… 310… brijem da kad dođem do kote, bit će sve u redu… ali ne! Opet nova kota, opet ganjanje, opet muka, penji, hodaj, guraj, prti… ništa nikad neće biti u redu! Budim se… neznam je li od hladnoće ili mi je sila… spuštam se do podruma četiri kata niže u WC u kojem je još hladnije, kroz prozor gledam buđenje dana. Po povratku u krevet napokon hvatam malo nekakvog sna.

Good morning Vietnam

Uzvik “USTAJ VOJSKO!!!” bilo je slijedeće čega se sjećam… i počeo je novi dan!

Spremili smo stvari i spustili se do blagavaone u prizemlje. Tamo je bilo još samo nekoliko planinara koji su vršili posljednje pripreme za uspon na vrh. Među njima dva poznata lica - Elvir i Darija iz Rijeke. Njih dvoje smo sreli i prošlog weekenda ispred doma Sušak na Platku. Za ovaj weekend su imali u planu penjanje zaleđenih slapova. Međutim zaboravili su šraube za led, pa su eto skoknuli na Triglav. Za njih dvoje, prekaljenih pustolovnih trkača uspon na Triglav vrlo vjerojatno samo lakši trening.

Pentranje na tri glave

Napokon smo u dva manja ruksaka upakirali samo najnužniju opremu, navukli pojaseve i dereze i bili smo spremni za polazak. Po izlasku iz toplog doma zapljusnuo nas je visok sunčan dan, nošen ledenim vjetrom. Okolni vrhovi su plutali u niskoj izmaglici. Greben između malog i velikog Triglava već je bio načičkan raznobojnim planinarima. Spustili smo se od doma prema podnožju uspona, označenog ogromnom markacijom koja se vidi iz daleka. Ove godine je palo malo snijega, pa je staza na dijelovima sasvim zasnježena, no ponegdje je i potpuno suha - ne osobito lijep teren za hodanje u derezama. Vrlo se brzo uspinjemo preko klinova, sve do frkovitog detalja koju su nam spominjale plivašice koje smo jučer sreli. Strma ploča je pokrivena snijegom taman toliko da se naziru klinovi. Snijeg nije dovoljno dubok da bi držao derezu ili cepin… čupavo i dlakavo, ali prolazimo i stižemo do ravne široke staze osigurane sajlom. Pitamo se zašto tu sajlu nisu stavili na ovaj donji dio! U susret nam dolaze Elvir i Darija - oni se već spuštaju. Stvarno su brzi. Kažu da je ovo što smo upravo prošli najfrkovitiji dio. Skupina se ponovo razdvaja Miro i Lela bježe naprijed, dok Dubravku i mene usporavaju planinari na silasku. Čekajući da se ovi spuste počeo sam pripremati zamku i matičar da se zazihram na sajlu. Nešto sam petljao sa gurnom, te mi je na trenutak matičar. Na brzinu sam ga strpao u usta. Taj čas osjetio sam se glup, tj. gluplji… kao nekim fantastično brzim ljepilom, jezik i karabiner su se slijepili u jedno. Naglim trzajem ruke čupam matičar iz ustiju, zajedno sa tankim slojem osjetilnih stanica. Cuclam komad leda i pljuckam krv čekajući Dubravku da stigne. Dubravka nastavlja dalje, a ja vadim fotoaparat da okinem koju… i dok sam ja tako okidao, Miro je okino i to pošteno! Pri pokušaju da napravi korak, dereza mu je zapela u pukotini u stijeni, pa je umjesto koraka napravio salto preko sajle i ostao visjeti iznad ponora. Heh, taj Miro! Svaki put napravi neki skeč: na Stolu je otklizao niz padinu, sad radi salta… sve se pitam što nam sprema za idući put!
Popeli smo se do vrha, sve dobro poslikali za dokazni materijal i krenuli se spuštati. Dijelove smo hodali, dijelove otpenjavali. Tako smo došli i do onog frkovitog dijela. Kako bi si olakšali, provukli smo uže preko sajle i napravili od njega nekakav gelender. I tako nakon četri sata igre živaca bili smo ponovo na čvrstom terenu. Kako u domu više nije bilo nikoga, zaključili smo da je i nama najbolje da pokupimo prnje krenemo prema dolini.

Nazad u Krmu

Pakirali opremu, platili koliko smo krivi i pravac Krma. Miro je krenuo prvi na skijama, a mi polako pješice. Spuštali smo se i spuštali i spuštali i … pa nikad kraja tom spuštanju! Snijeg tvrd, dereze drže ko lude, a koljena i kvadricepsi trpe. Tek sada kad smo se spustili do podno sniježne padine, vidjeli smo koliki je to posao bio popesti dan prije - da smo onda znali što nas čeka, tko zna kako bi sve završilo! Radimo prvu i posljednju pauzu kod Pastirskog stana, popravljamo hidrataciju, ustanovljujemo žuljeve i žurimo dalje. Po mrklom mraku nakon nešto manje od tri sata hoda stižemo do auta. Miro je stigao pola sata prije nas i već se lagano počeo smrzavati. Očekivali smo da će na skijama stići puno prije, no zapeo je u šumi - skrenuo je sa staze u gustiš, panjevi, korijenje, bezbrojni padovi…

Kremšnite na Bledu

Na putu prema Zagrebu stajemo u Bledu. Prava zima je tek počela, pa je površinu jezera tek na mjestima okovana ledom. Lela je obećala platiti kremšnite… hotel na samom jezeru, kremšnite ODLIČNE! Ovo bi nam mogla postati redovita stanica!

Idući weekend idemo na Košutu!

Nikola Derežić

Slike možete pogledati na našoj foto-galeriji.