Niti tjedan dana nije prošlo od našeg povratka uz Perua, a već smo se vratili starim zanatu - pustolovnim trkama.

Spirit iz Splita je ovom trkom službeno otvorio pustolovnu sezonu 2005. Radi se ujedno i o prvoj utrci CroChallenge lige.

U Starigrad Paklenicu smo stigli u petak, dan prije utrke. Nakon službenog sastanka na kojem nam je otrkiven popis kontrolnih točaka, domaćin nas je iznenadio večerom!

Start utrke je bio u subotu u jutro. Prva disciplina je bilo veslanje: Karinskim morem od xxx do ušća Cetine,
pa nekoliko kilometara kroz kanjon uzvodno. Na rubu litice, 200m iznad rijeke su nas čekali bicikli. U dva sata
koliko smo veslali je sva krv iz nogu prešla u ruke. Klecavih i slabih nogu penjanje uz strm i nestabilan
sipar bio je svima pravi izazov. No, nekako su svi uspjeli dostrugati do bicikala, presvući se, te pojuriti
makadamom prema slijedećoj kontrolnoj točci: spilji! Makadamski put je prolazio područjem u kojem prijeti
opasnost od mina preostalih iz rata. Iz tog je razloga na svakom skretanju stajao putokaz - dakle bio je to
pravi orjentacionistički izazov!

Pećina je bilo još jedno ugodno iznenađenje, ali i mjestoo gdje smo izgubili barem pola sata! Kad smo stigli,
pred ulazom je bila cijela četa nabrijanih fotografa - čekali su pre timove da izađu iz spilje. Ostavili smo
bicikle na ulazu i oprezno upuzali u vlažno podzemlje. Kontrolna točka je bila tamo negdje iza 400m labirinta.
Put do kontrolne točke nije bilo teško naći, jer smo putem sretali druge trkače koji su bili upravo na izlasku.
Izlazak se međutim pokazao nešto zahtjevnijim zadatkom - ostali smo sami u mraku… nekoliko minuta smo
odlučno jurili u pravcu koji se pokazao potpuno krivim. Kroz usku pukotinu smo ugledali svjetlost, koja nas
je privukla kao vinske mušice… ponovo na kontrolnoj točci. Pa kad smo ponovo tu, malo smo popričali sa
speleologom koji je tu dežurao - saznali smo da se je vjenčao ovoj istoj spilji. Odlomljeni stalaktit
im je poslužio kao oltar. Nakon sat vremena lutanja, ponovno smo bili na svjetlu dana.

Sjahali smo nakon još nekoliko km bicikliranja - slijedila je taban-dionica: kroz Malu Paklenicu, do Lukine drage,
pa niz Veliku do ulaza u NP, gdje je cilj. Kad smo prošli najstrmiji dio kanjona, počelo ja lagano kišiti.
S obzirom da je kišilo nekoliko proteklih dana, potok je bio nabujao, pa je malo dodatne kišice samo doprinjelo
vlažnom ugođaju. Graciozno smo skakutali sa kamena na kamen, izbjegavajući svaki dodatni kontakt s vodom.
Obojica u tajicama, sigurno smo izgledali kao neka dva baletana na teškim drogama, koja su igrom slučaja zalutali!
A onda odjednom iznenađenje: voda duboka do pasa i dvije sajle razapete iznad nje. Brzo smo se morali prisjetiti
nekog akcijskog filma u kojem je bilo ovako nešto… i pomoglo je - uspjeli smo proći bez da se smočimo!

Stigli smo i do Lukine Drage. Tamo su nas čekala trojica promrzlih i pokislih kontrolora ZETa. Cvikali
su nam kartu… odatle smo se spustili do Velike Paklenice. Kod sportskih penjališta nas je čekao
poslijednji zadatak - uspon na 50m visoku stijenu, te abseil. Penjali smo neku trojku, osiguravajući se
jumarom po gelenderu… abseil i trk do donjeg parkinga, gdje je bio cilj.

Trku smo završili 7. u kategoriji, sa zaostatkom od samo 11 minuta za timom ispred nas - sve je to sport!

Proglašenja pobjednika je bilo u lokalnoj osnovnoj školi. Nakon malog natezanja oko dijeljenja prvog mjesta,
napokon smo se vratili u apartman Plantaža, gdje smo pojeli večeru prije povratka u Zg.

Kao i uvijek, fotke možete pogledati u našoj galeriji…