Ove sunčane subote održan je Urban Challenge. Utrka je bila nešto lakša od prošlogodišnje. Naime, mukotrpno veslanje uz Savu zamijenilo je kraće pedaliranje Jarunskim jezerom. Za razliku od prošle godine, kada smo veći dio vremena proveli na ili uz, a na nekim dijelovima staze i ispod bicikla, ove godine je biciklistička dionica bila simbolična - samo 20km po savskom nasipu. Veći dio trke je otpao na treking.

Startali smo sa zagrebačke špice ispred Hotela Dubrovnik. Prije samog starta izveli smo mali show za publiku: abseil sa vatrogasnih ljestava. Organizator vjerojatno poučen prošlogodišnjim iskustvom je tu disciplinu stavio prije početka službenog vremena.

Kontrolne točke po centru su bile raspoređene slično kao prošle godine. Do prve smo stigli Radićevom ulicom - nalazila se na Ilirskom trgu. Po putu nas sustižu Slovenci iz Intersporta. Slijedi Rokov Perivoj, pa krivudavom Ilicom do Trga i uz stepenice do Dolca. Trebalo nam je nekoliko minuta da ispod hrpe grünzeuga pronađemo KT. Ostavljamo začuđena lica piljarica i bježimo nazad na špicu. Neki tip dovikuje za nama “ja nemam za kruv, a ovi se tu utrkuju”… Reebokov dučan u Varšavskoj, pa još jednom Hotel Dubrovnik. Već smo primili i preveliku dozu izloženosti špici i svoj toj šminki, pa hitamo do Šalate na dekontaminaciju. Strašno je sparno, pa smo već nakon uspona uz Šlosereve bili mokri ko miševi. Na žalost, nema skakanja sa 10metarske ove godine… samo 5m. všššššš … čulo se kad smo dotaknuli vodu. Trčimo do Kaptol Centra … negdje u garaži je skrivena bijela Opel Astra - slijedeća KT. Pa niz Tkalču prema Kamenitim Vratima na posljednju urbanu KT. Na stazi je još uvijek velika gužva. Uspinjemo se prema Cmroku i napokon smo na domaćem terenu - šumi!

Cijelo vrijeme mislim na ozlijeđeno koljeno … valjda će izdržati… ali nije! Nismo prošli ni 100 metara, a ja sam već sjedio u travi. Livada na Cmroku visi na lijevu stranu - točno onako kako koljeno najviše voli! … zašto, oh zašto nisam stavio elastični zavoj! Denis mi daje traku koju je kupio zbog ozljede zarađene na Risnjaku prošlog weekenda. Hajde, s time ću valjda nekako moći - samo da završimo utrku! Lagano trčimo uz Nazorovu prema Prekrižju. Denis tu zna neku prečicu, pa kratimo i kod Prekrižja sustižemo Kalčiće i slovence. Zajedno se spuštamo u Šestine. Ovo je naš teren - tu smo trčali cijele zime. Mi jedini znamo put, pa predvodimo povorku kroz šumu prema Medvedgradu. Negdje pri vrhu slovenci pojačavaju tempo i bježe naprijed - sad više ne mogu fulati! Od 6. stupa žičare nas dijeli orjentacijski malo zahtjevniji dio terena. Na sreću, bili smo do sada na zadnjih nekoliko Šimunovih trka, pa su nam poznate sve ove reciklirane dionice. Sa Kraljičinog Zdenca vidimo slovence - krenuli su po azimutu… pa sretno vam bilo. S druge strane je gadan gustiš! Zaobilazimo brdo i ispadamo na makadam - prilika za potrčati… kad bi mogli. Kako ih ne bi usporavali, dajemo Kalčićima upute kako stići do iduće kontrolne točke i opraštamo se od njih dok oni jure dalje.

Do 6. stupa nekoliko puta pokušavam trčati, ali bezuspješno. Do tunela je najkraći put preko Gipsove staze… kako se sad spustiti!? Denis me cijelo vrijeme nutka sa Voltarenima… nekako mi je uzimanje tih tableta u kontradikciji sa duhom pustolovnih trka. Pa trke bi po defaultu trebale biti teške … borba sa bolovima, žuljevima, umorom, sa samim sobom! Osim toga, bol je vrlo koristan mehanizam - dio integriranog sustava diagnostike koji nas upozorava kad nešto ne radi kako treba. Čisto je logično stati kad ona postane neizdržljiva, a ne popiti kemiju i gaziti dalje… pa to je kao da na autu izvadite mjerač temperature mašine i pravim se da je sve OK ili još bolje, podmitite doktora da vam laže da je s vama sve u redu!

Anyway, popustio sam pod pritiskom, popio tabletu i kad smo stigli do KT na Vinecu već sam ponovo bio spreman za trčanje! Tip sa KT Vinec nam kaže da su dvojica ispred nas udaljene samo nekoliko minuta… i tako smo počeli trčati. Nismo prošli niti pola kilometra kad smo uz cestu ugledali CombatWombat kako radi aerobik. Uhvatili su ih grčevi, pa su malo stali. Mislim da ćete razumjeti ako vam kažem da nismo imali želju s njima se upuštati u duge razgovore… Maksimir je ispred nas, vožnja tramvajem, a to znači odmor! Ulazimo u ZOO… kao što smo i pretpostavljali, KT je na istom mjestu kao i prošle godine. Jurimo van iz ZOOa … u susret nam trče dvojicu koju smo nedavno pretekli. Blizu su… valjda nećemo uhvatiti istu sedmicu (tramvaj)!

Na Maksimirsku ispadamo kod glavnog ulaza u park… niti jedan tramvaj nije na vidiku! Sad se ne moramo žutriti… polako šećemo do tramvajske stanice. Nailazi prvi tramvaj … 12ica, pa četvorka i onda naša nada, naš spas - SEDMICA, a ove dvojice nema na vidiku! Švercamo se do HGspota, kontroliramo točku i vraćamo se na stanicu. Ubrzo stiže sedmica iz koje ispadaju CombatWombatovci. Dečki su nam ostavili flašu vode u trajvanu… baš dobro, jer su nam mjehuri prazni još od Maksimira! Švercamo se do okretišta kod Stare Save… kontroliramo se i laganim trkom nastavljamo prema Jarunu. Tek na dugoj ravnici uz veslačku stazu primjećujemo da je sunce počelo opako pržiti. Bili smo blizu hangara, kada me obuzeo osjećaj potpune nemoći … oh ne! Skurio sam sav šećer! Još od Maksimira sam bio kratak s vodom, pa nisam ništa pojeo. Tu glupost sam napravio prošle godine na Velebitskom Trekingu. Tada sam pukao negdje 2km prije Batinovice, nakon što od Zavižana nisam ništa u usta stavio. Samo za razliku od danas, kada znam što mi je raditi, tada sam odustao od trke.

Čim smo stali kod bicikala, trgno sam si jedan veliki gel i obilno ga zalio vodom. Prvih petnaest minuta na biciklu jedva sam držao volan. Nekoliko puta sam ga naletjevši na grbu skoro i ispustio! Sva sreća pa je Denis vozio ispred mene - znao sam da je ovo trenutak kad on dolazi do izražaja … kad su svi zgaženi i jedva se vuku, ovaj se divljak tek ugrijao! Buljio sam u njegov zadnji kotač i trudio se bez prestanka okretati pedale … i uspjelo je! Ponovo sam upalio mašinu! Do kraja 20kilometarske biciklističke ture satrao sam još jedan gel i uspio se gotovo u potpunosti oporaviti.

Zadnja meni najmrskija disciplina je bilo veslanje. Šimun je obećao da će nas čekati iznenađenje kod kajaka. Iz nepouzdanih izvora smo saznali da bi nas moglo iznenaditi veslanje bez vesala. Na sreću jedina stvar koja nas je iznenadila je bio kajak pun vode. Na žalost to smo skužili tek kad nam je kliznuo niz padinu prema jezeru. Bit ćemo teški ko trajekt! Ja sam zadnji put veslao na KI Challengu, pa sam zato bio oduševljen kad sam vidio da na trci ima samo 2km veslanja! I ovdje je stvar izvukao Denis, koji zna otiči na veslačke izlete sa svojim divljevodašima iz Končara. Nakon nešto manje od 20 minuta bili smo na cilju. Stigli smo četvrti, sa oko pola sata zaostatka za prvima. Bila bi to lijepa utrka da nije bilo ozljeda.

Fotke sa trke su već odvano online u našoj foto-galeriji.

Poredak u Challenger kategoriji:

Poredak u Urban kategoriji:

Adventure race trivia