Zagreb, hladno i maglovito praskozorje. Zrakom se širio miris svježeg kruha i peciva. Pekari su upravo otvarali svoje radnje. Izvan grada, na otpalim lišćem prekrivenom parkiralištu autopraonice Herz u Buzinu, nalaze se dvojica Pustolova a.k.a. Braun cruZer3. Pogledi su im bili odsutni, jer mislima su bili daleko. Kao da su kroz svu tu magluštinu, kišu i jesen mogli vidjeti tople obale Elafita, suncem obasane zidine Dubrovnika!

No, no… nije bilo sve baš tako melodramatično… bio je to jedan sasvim običan put. Al’ u Zagrebu je vrijeme fakat bilo katastrofa, a u Dubrovniku … ma tamo ljeto još uvijek traje. Temperature 27, mora 24. Treba li još što reći!? Ah’ da, možda kako je bilo na trci…

Ukratko o trci

Bilo je zakon! Pobjedili Slovenci, opet!

Opširnije o utrci

Utrku je kao i svake godine do sada organizirao Spirit iz Splita. Trka je počela na otoku Belišća. Nakon druge kontrolne točke predvođeni sa ova dva tima sustižemo Dariju i Elvira (a.k.a. Zavarovalnica Zagreb). Koje li sreće! Sad možemo pratiti Elvira - tip kao da ima GPS u glavi!

Ali veselje nije dugo potrajalo. Ubrzo smo se morali probijati kroz gusto raslinje. Ispali smo na obalu nekoliko stotina metara dalje od plana. Zagrebaši nam bježe naprijed i ostajemo sami. Tek kao osmi stižemo na treću KT! Eto, tako je to kad smo bili lijeni misliti svojom glavom! Poljuljanog samopouzdanja spuštamo se nazad u luku gdje pokušavamo hvatamo pravac prema poslijednjoj KT. Tu gubimo dosta vremena uzaludno pokušavajući iz mještana izvući neku korisnu informaciju. Na četvrtu KT stižemo deseti. Iza nas su ostala samo dva miješana tima: Wai i Denis Belišćanac, te Orsat sa svojom VufVuf partnericom.

Spuštamo se prema kajacima na pješčanoj uvali, koja se nalazi na suprotnoj strani otoka od sela. Čeka nas veslanje do Koločepa. U veslanju i nismo neka velesila, pa niti ne očekujemo da ćemo uspjeti uhvatiti priključak za Soldom i Didakom koji su isplovili koju minutu prije nas. U početku si nabijamo prejak tempo, pa nas jo neugrijane ruke samo što ne izdaju. Imamo sa sobom samo u mjehuru dvije litre vode, pa se pokušavamo suzdržati od pijenja. Nadomak sela na Koločepu, uspjeli smo ugrijati ruke, pa održavamo ujednačeni ritam veslanja.

Stigavši u selo i hitamo u prvu birtiju na pojilo! Na plaži iza nas ostaje cijela sila kajaka. Čini se da još nitko od vodećih nije sišao sa ovog otoka. Prema nekoj procjeni do svjetionika na krajanje istočnoj točci otoka ima oko 2km. Bauljamo kroz selo hvatajući neki azimut, te ispadamo na liticu na jugozapadnoj strani otoka. Uz dvadesetak metara visoku liticu, koja kao da je nožom odrezana, vodi puteljak. Neki crv sumnje nas navodi sa skrenemo s te staze prema unutrašnjosti otoka. Bila je to greška! Gubimo se i tražimo kroz obrasle puteljke i bam! Ispali smo pred stariji bračni par koji je upravo objedovao u miru svog vrta. Iz sveg glasa urlamo na zabezeknutog gospodina “kuda za lanternu!?”. On uz vidno čuđenje u glasu nam objašnjava put. Tutanj! Letimo prem lanterni, a kad tamo Lolek & Bolek (Orsat i njegova VufVuf partnerica). Prestigli su nas i oni. Još samo da nas prestignu Wai i Denis Belišćanac i onda smo na dnu dna! Kontroliramo na KT i pokunjeni krećemo pratiti ovo dvoje. Putem srećemo Wai i Denisa. Denis B. se ne osjeća najbolje… Na povratku malo pojačavamo tempo, te uhvativši prečicu bježimo pred dvojcem koji nas je maloprije pretekao. Na plaži su još 4 kajaka! To znači da smo i mi nekog uspjeli preteći. Bacamo se u kajak i skužimo da su i Soldo i Didak 200 m ispred nas. Teško ćemo ih stići… a i do Dubrovnika ima još dosta veslanja, pa bolje da štedimo snage! Ovo moramo samo nekako preživjeti!

Bili smo taman na izlasku iz uvale, kad smo primjetili da je još jedan team stigao do kajaka. Bili su predaleko, pa nismo mogli vidjeti je li to Orsat i njegova partnerica ili onaj misteriozan team koji smo uspjeli preteći. Zakrenuvši iza punte, pred nama se otvorio pogled prema mostu dr. Franje Tuđmana, koji se nalazi na ulazu u novi dio Dubrovnika. Bit će nam to dobar orjentir koliko još veslanja imamo, prije no što tu ulogu preuzme repetitor na vrhu Srđa. Negdje daleko ispred Solde i Didaka se nazirao još jedan kajak. Tek na posljednjoj tranziciji ćemo saznati tko je u njemu bio. Oko sat vremena od početka ove dionice sustiže nas kajak koji nam je cijelo vrijeme bio za petama. Pa to su Belišćanski veslači. Razmjenili smo nekoliko riječi, prije no što su odgrabili dalje. Ubrzo su sustigli i svoje zemljake. Zadnjih pola sata veslanja sva oba belišćanska tima u međusobnom nadmetanju pojačavaju tempo i povećavaju razliku ispred nas. No, ima samo malo veslanja… i stižemo podno zidina. Noge odbijaju poslušnost, ohlađene tetive koljena stežu. Kljakavi i ćosavi na jedvite jade izvlačimo kajak na suho!

Šepesamo uz stepenice prema glavnim vratima Grada, a kad tamo evo belišćanskih veslača. Dečki su malo si na veslanju zadali prejak ritam, pa su sada dosta iscrpljeni. Ostavljamo ih i ulazimo kroz glavna vrata u Grad. Na Stradunu gužvetina! Turistička sezona ovjde kao da nikad nije stala. Probijamo se kroz gomilu prema drugom kraju. Kontrolna točka i početak obalne dionice je ispod drugog mosta. Spuštamo se do KT najkraćim putem… u isti čas iz vode ko dva morska lava iskaču Soldo i Didak. Malo su falili, pa su skoro preskočili ovu KT! Uf, uf, al’ će sad biti ganjaže!
Ili možda ipak neće? Već pri prvom skoku u vodu, Denisa (našeg Denisa, a ne Belišćanca) su uhvatili grčevi u listovima. Isto se dogodio kad je tu mišićnu nakupinu pokušao upotrijebiti za izlazak na suho. Svi planovi o ganjaži su pali u vodu. Postavili smo novi cilj: živi stići do posljednje tranzicije. Soldo i Didak su cijelo vrijeme bili dva koraka ispred nas. Kao da su znali za probleme koji nas muče, pa su zastajkivali kako bi se naslađivali našoj nemoći!
Bez obzira što se Denis neće složiti, meni osobno je ovo bio najljepši dio utrke!

Na jedvite jade, stigli smo do te zadnje plaže i uspeli se do tranzicijske točke. Kad gle iznenađenja! Tamo nisu bili smo ova dvojica koju smo mislili ganjati, već i Kapović i Verbnjak. Dakle oni su bili u onom kajaku u daljini!

Dok smo mi obuvali suhe cipele i izvlačili ruksak sa opremom za abseil, ova četvorica su dala petama vjetra. No, mene su mučile sasvim duge misli … kao npr. je li foto aparat preživio ovu mokru avanturu. Jaoooo! Vrećica je promoćila. I fotić i mobitel su totalno mokri! Mobitel je i onako bi ostar, ali šteta fotića! Hoće li slike preživjeti…

S tim mislima smo krenuli trčati nazad u Grad. Čekala su nas još dva kruga po zidinama i završni abseil. Ulazimo kroz istočna vrata grada i upadamo u neviđenu gužvu. Svadba! Pa da, danas je ipak subota! “ekskjuzmi… ekskjuzmi” guramo se kroz naperlitance. Opet smo na Stradunu. Jurimo do stuba pa gore. A tamo, Verbnjak i Kapović. Ipak nam nisu predaleko pobjegli. Udružujemo se s njima u namjeri da se kontroliramo na KT u kuli na najvišoj točci zida. Nastavljamo dalje… u daljini vidimo Soldu i Didaka… stižemo do novih stepenica koje vode sa zida. Kapović, koji je bio na čelu povodi kolonu niz stepenice.
- “kaj se dalje nemre!?” pitam zaprepašteno
- “ne, moramo tražiti drugi ulaz na zidine…”
Spuštamo se dolje… raštrkavamo se u gužvi. Pitam ulične prodavače za smjer, a oni me upućuju nazad. Urlam i zovem Denisa … idemo nazad. I fakat, nismo se uopće trebali spuštati! Ponovo smo na zidinama. Svaka nada da ćemo stići S&D je sada mrtva. Lagano trčkaramo da obavimo ovo do kraja… i ponovo nalećemo na K&V. Dok smo se mi vraćali odakle smo se spustili, oni su našli drugi ulaz na zidine i pretekli nas. S obzirom da se i onako ne borimo za neku poziciju, odlučujemo ovaj zadnji krug napraviti zajedno, te podijeliti sedmo mjesto. Tako je i bilo…