Sveto brdo svojom visinom ne može parirati Vaganskom vrhu, ali ga zato nadmašuje svojom atraktivnošću. Dok se Vaganski vrh gubi u razvedenom grebenu Južnog Velebita, Sveto brdo usamljeno dominira krajolikom.

Većina Pustolova je već barem jednom bila na Vaganskom vrhu, pa je Sveto brdo bilo logičan nastavak priče. Produženi weekend je bio pred nama. U tjednu koji mu je prethodio trebalo je donijeti odluku. Od mnoštva prijedloga, izbor smo uspijeli suziti na Velebit, Južni Velebit.

Zbog obaveza koje je Robi imao, preskačemo neradni petak i na put krećemo tek u subotu u jutro. Zbog pogrešno podešenog sata (mojeg), na put krećemo sa sat vremena zakašnjenja. Kao i na mnogim penjačkim izletima, autocestom (koji prema Robiju prolazi najgorom mogućom trasom) se spuštamo do Starigrad Paklenice.

Planiramo se u prvom danu uspeti do Ivinih Vodica, a dan kasnije produžiti do Svetog brada i nazad. Međutim kao i većina planovi, i ovaj je zbog uvijeta na terenu s kojima smo se susreli određene izmjene.

U naplatnoj kućici na ulazu u park saznajemo da je sklonište na Vlaškom gradu puno, ali da na Strugama nema nikoga. Oko 12 sati parkiramo na parkiralištu u nacionalnom parku. Pakiramo stvari i otkrivamo da smo zaboravili ponjeti karimate. S obzirom da na Ivinim Vodicama nema kreveta sa madracima, počinjemo Struge razmatrati kao moguće konačište.

Prolazimo kanjonom Velike Paklenice. Približavajući se domu, pred nama se počinje otvarati zasnježeni velebitski greben. Prema čuvaru na ulazu u park, snijeg možemo očekivati tek na 1000 mnv.

BORISOV DOM
Stižemo do Borisovog doma. Od domara u saznajemo da je i sklonište na Strugama je krcato! Drugo nam ne preostaje nego sklonište na Ivinim Vodicama, pa zakrećemo na desno.
Oskudna odjeća koja nam je bila dostatna sve do doma, više nije pružala dovoljnu zaštitu pred naletima bure. No, kao pravi pustolovi, rukavice i vjetrootporne jakne navlačimo tek kad smo od hladnoće izgubili osjet u svim ekstremitetima.

Na sedlu, dva sata da doma, napokon naiazimo sa snijegom. Zatopljenje je stvorilo tvrdu koru, pa po njoj možemo hodati i bez krplji. Sunce je upravo bilo na odlasku, kada smo stigli do skloništa. Iz nakrivljenog dimnjaka nije izlazio dim - bit ćemo sami!

MAZUT, VATRA I DIM
Prvo što nam je na pameti bilo je kako zapaliti vatru. Jedino drvo koje smo našli, su bila tri smrznuta trupca na trijemu ispred skloništa. Od opreme su tu bile samo dvije tupe pile, ali ne i sjekira. No, treba se snaći s onime što imamo. Situaciju je malo poboljšavao karnister mazuta koji smo našli pored peći. Nakon što smo ispilili trupac koji se činio najsušim, namjestili dimnjak i stabilizirali klimavu peć, bacili smo se na paljenje vatre. Prošlo je i sat vremena prije no što su prvi plamićci zahvatili do tada vlažno drvo. No muci tu nije bio kraj! Dimnjak nije vukao, pa je peć se peć ugasila svaki put kad bi zatvorili vratašca. Ako su vratašca pak bila otvorena, dim je sukljao kroz njih umjesto kroz dimnjak. Mogli smo ili plakati od topline ili cvokotati od svježeg zraka. Tijekom večeri smo uspjeli ispiliti i na peći osušiti i više drva no što nam je trebalo. Kako bi se osušila za buduće izletnike, unutra smo dovukli i dva trupca koja su bila prevlažna za piljenje.

U svoj toj zbrci oko piljenja, zračenja i potpaljivanja stvarno smo ogladnili. Okruženi dimom bacili smo se na kuhanje juhe i kobasica. Ipak ćemo sve ovo lakše podnositi punih želudaca!

Zimski dani su kratki, večeri su duge, a borba s vatrom i dimom iscrpljujuća. Bilo je nešto iza 20 sati, kad smo kroz gust dim uspjeli naći put do potkrovlja. Putem smo se spotakli o tri izbušena luftmadraca. Kada opetovani beuspješni pokušaji napuhavanja nisu urodili plodom, upotrijebili smo ih kao prostirku. Na preko prostirke smo poredali prazne ruksake. Da, spavali smo na ruksacima! Žulja, ali barem nije tako hladno!

Pola šest je u jutro. Hladnoća, nažuljotine, puni mjehuri bude nas iz čvrstog sna. Možda nažuljani i promrzli, ali ipak odmorni. Palimo vatru, doručkujemo iza dimne zavijese. Drva su se već posušila, pa peć malo manje dimi (kroz dim si vidimo stopala). Ostavljamo ruksake u skloništu i krećemo put Vlaškog Grada. Nitko od nas nikad tamo nije bio, pa smo željni vidjeti i to sklonište. A u slučaju dobrih uvijeta i dobre volje, možda produžimo do Svetog Brda.

SKLONIŠTE NA VLAŠKOM GRADU
Do sklonište na Vlaškom gradu stižemo nakon sat vremena s noge na nogu. Majušno drveno zdanje skrivalo se tik ispod sedla. S lijeve strane se nalazila velika bijela padina Svetog Brda, a s desne kameni vrh Vlaškog grada. Ovo je zaista jedna od najljepših lokacija za sklonište na cijelom Velebitu. Sa terase se pruža pogled duž cijelog grebena koji zatvara Veliku paklenicu.

Sklonište je stvarno bilo krcato. Nekoliko različitih ekipa je u njemu noć prije našlo utočište. Na sreću smo mi noćili na Ivinim Vodicama, jer ovdje jednostavno ne bi stali!
Pričamo sa Zadranima, koji su stigli isto dan prije. Zbog leda koji e okovao padine podno Svetog brda, za uspon im je trebalo deset sati. Cepini i dereze nisu pomogli previše. Pogotovo ne onima koji su bili prekomotni ih koristiti. Naime, jedan momak iz njihove ekipe je pao tridesetak metara. Imao je sreće, pa je prošao bez ozbiljnije ozljede.

S obzirom da osim krplji, nismo imali nikakvu ozbiljniju opremu, odlučili smo odustati od uspona prema Svetom brdu. Napravivši nekoliko fotografija, vraćamo se po prtini nazad do Ivinih Vodica. Nismo bili raspoloženi za nove muke s vatrom, pa smo skupljamo stvari i krećemo doma.

Želimo u Starigradu pojesti nešto konkretno, ali kuharica u Rajni se još nije pojavila. Kupujemo u dućanu kikiriki i krećemo za Zagreb.

SLIKE
Za razliku od uobičajene prakse, fotke sam ovaj put stavio online isto kad i izvještaj. Možete ih pogledati u našoj foto galeriji.

Osim ovih fotki, online sam postavio i fotke sa a izvora Kupe, dočeka nove godine u Gorskom kotaru i one sa tuluma u AO Željezničaru.