Njet! Nismo ovoje riješili ovog weekenda… več u 2 prošla weekenda.

PRIJE DVA TJEDNA…
… smo se solidarizirali sa našim Denisom koji još uvijek ide po terapijama liječeči koljeno i priklještene žifce. Tako smo umjesto hodačke ture organizirali vožnju Velebitom. Prvog danas smo se zaputili do Rizvanuše u blizini Gospiča, gdje počinje makadamska cesta prema Panosu i Visočici. Makadamom kojim su nekada tutnjale limuzine časnika JNA sada se uglavnom služi šumarija za izvlačenje drveta sa našeg ponosa i dike - Velebita. Uz malu pomoč našeg interventnog tima (Denisa i Robija) u uklanjanju odronjenog kamenja sa puta, bez večih problema smo se probili do Jelove Ruje.

Cestu je to tamo bila u prilično dobrom stanju, vjerovatno zahvaljujuči šumariji. Po svemu sudeči, prošle su godine “mali zeleni” imali pune ruke posla. Naime, od Jelove Ruje u pravcu Visočice je probijena nova cesta. O toj cesti nešto kasnije u dijelu o putu do Visočice.
Nastavili smo dalje za Panos. Nekih 200m nakon J.Ruje, cesta se naglo širi u okretište. Od tog mjesta do Panosa cesta nije održavana. Prvih nekoliko zavoja su bili pravi izazov za moj jadan Berlingo koji je kao izmučena zvijer poskakivao na svakom kamenu. Na nekoliko mjesta sam morao istjerati auto olakšati za interventni vod - pa neka se malo prošeču kad smo več na Velebitu!

A to smo bili bliži Panosu, to nas je okruživala gušča magla / oblak…. nakon 45 minute vožnje od Jelove Ruje napokon stižemo! Denisu je ovo prvi posjet ovoj napuštenoj vojnoj bazi. Iskusni vukovi Robi i ja ga provodimo kroz podzemni labirint.

Nakon obilaska slijedi gableca, okrečem auto i palimo nazad. Spustuli smo se cestom nazad prema Rizvanuši sve do skretanja za Visočicu. Bilo je još dana, pa se odvažujemo i skrečemo u novu pustolovinu. Cesta je nešto drugačija od ove prema Panosu. Umjesto kamenih gromada ovdje su nam put priječile velike lokve vode i blato do koljena. Uspeli smo se sve do grebena, gdje se cesta račva. Visočica je na lijevo, a cesta na desno vodi u pravu Jelove Ruje i čini se novoprokopanom. Možda se radi o istoj cesti … nismo saznali. Do doma na Visočici nismo nikad stigli - nased ceste nam se ispriječio veliki balvan. Ha ništa, polukružo i nazad za Gospič.

Večera u krčmi Prašina (tako se gazda preziva) i pravac Baške Oštarije na nočenje u Vili Velebita.

MALI ALAN
Drugog dana smo nastavili svoje prašne potišestvije nekad okupiranim predjelima Hrvatske. Od Gospiča smo potegnuli starom cestom do Svetog Roka, gdje skrečemo na stari makadam koji vodi do Obrovca. Cesta Crne kraljice kako je zovu sagrađena je još 1832. u vrijeme austrougarske. Kako je Premužičku gradio Ante Premužič, tako je ovu cestu sagradio bjelovarčanin Josip Kajetan Knežič. Cesta vodi preko prijevoja Malog Alana na 1045 metara iznad mora, što je najviši prijevoj u Hrvatskoj. Predivan krajolik koji okružuje ovaj put bio je poprište borbi za vrijeme domovinskog rata, te u cijelom prostoru postoji velika opasnost od mina.

Od Svetog Roka lagano se uspinjemo putem nadsvođenim zimzelenom šumom. Zeleni svod u ljetnim mjesecima pruža odličnu zaštitu ako se namjerite na ovaj put biciklom. Izbijamo na prijevoj, a ispred nas se prostire pogled preko dubokih vrtača. U svakoj se dolinici smjestila barem jedna nastamba. Unatoč opasnosti od mina, neke od kuča su nanovo uređene.

Zaobišavši nekoliko duliba stižemo do Tulovih greda. I ova predivna bijela zavjesa je ograđena nevidljivom opasnošču od mina. Odmah ispod prijevoga, na mjestu sa kojeg za vedrog vremena pogled puca sve do Zadra, smjestila se mala mramorna kapela sagrađena u čast hrvatskom časnika Damira Tomljanoviča - Gavrana, koji je na tom mjestu poginuo braneči Velebit od ličkih četnika.

Pod našim nogama gledamo južni izlaz tunela sv. Rok. Kojih 300 metara iznad tunela smješten je mauzolej. Bez sumnje građevina je dijelo Ivana Meštroviča, međutim nismo uspjeli saznati kome je namijenjen. Sa svoje južne strane, zdanje je oštečeno vjerojatno minobacačkom paljbom.

Naužvši se lipote i sunca, spuštamo se prema napuštenoj tvornici glinice iznad Obrovca.

Kasnije me ratužila vijest o planovima koji postoje za ovu cestu … naime, razmišlja se uređenje te ceste za odterečenje novog autoputa u ljetnim mjesecima, kao i za transport OPASNOG TERETA (više o tome na:Večernji list)!

SPILJA MAMED
Zadnja želja za taj dan nam je bila posjet spilji Mamed u koju se odvažno vinuo 2004. padobranac Felix Baumgartner. Kako nismo znali kako do tamo doči, a nismo imali ni kartu, zvali smo našeg prijatelja Damira. On se prije nekog vremena svojim opakim terencem probio sasvim blizu te spilje. Slijedivši detaljen upute koje nam je dao, nekoliko kilometara iza tvornice Glinice skrečemo na još jedan makadam - najgori do sada! Auto se propinjao i stenjao pod uzbrdicom i gubim terenom uz koji sam ga ustjerao … i onda je u jednom trenutku stao - teren je pobjedio!

Dalje smo nastavili pješice … cestom se uspeli do predivne zelene livade koju nadvisuju dva bijela kuka. Nastavili smo u pravcu desnog kuka i nakon pola sata hodanja i istraživanja napokon ponalazimo jamu. Oko 50 metara široko grotlo otvaralo je pogled u 180m duboki mrak. U radiusu od 100m oko jame nema niti jednog jedinog kamena koji bi bacili ne bi li vidjeli koliko če mu trebati za pad! Kamen smo napokon i našli, bacili ga, čekali, zaboravili … i tek se onda čuo odjek iz dubine. Mislim si… sad još samo da počne bubnjanje iz dubine … pa da nam neki orak skoči za vrat!

Spustili smo se istim putem nazad do Obrovca, te skrenuli na staru cestu za Benkovac, sv.Rok, autoput, Zagreb!

LIMSKI KANAL
E, to je bilo ovaj weekend. Vjetrovito, ali sunčano glasila je prognoza. Dogovaram sa Orsatom i Sinišom penjanje u Rovinju i Limski kanal.
U subotu se spuštamo do Rovinja, gdje u starom kamenolomu srečemo Krcka(krkana), Kristinku (bura puše, uf al’ puše), Ivu (penjem 5b ko prva), Martinu (dilfer volim ja) i Vladu (sa zemlje skida komplete sa 2. spita). Cijeli dan provodimo tamo skačuči uz mr.Bean.
Pred večer palimo za Limski kanal … gdje spavamo negdje uz cestu, dok Krckov čopor u apartmanu plača dodatnih 50Kn za korištenje kujine … no barem su ih ugostili bolje nego vlastiti roditelji!

Nedjelja, Limski kanal, E sektor … malo 5ica, više 6ica (doduše jeftinih)… Jako lijep sektor, a policom koja kao da zove na izležavanje, lješkarenje na suncu … uživanje. Nakon cijelog dana penjanja idemo u posjet E sektoru … ljudi moji, kako je tamo lijepo. Doduše, upitno je jesu li smjetovi uopče penjivi (nešto prestrašno!), ali je tamo stvarno jaaako lijepo!

FOTKE
Vožnjica velebitom
Limski kanal